Izraelsko-palestinski rat riječima

„Mi smo u ratu. Nije operacija, nije runda borbi, ovo je rat“, kazao je premijer Izraela Benjamin Netanyahu sunarodnjacima 7. oktobra, nakon iznenadnog napada palestinske oružane grupe Hamas u kojem je, kako se procjenjuje, ubijeno 1.200 osoba u Izraelu.

Za nekoliko sati su Sjedinjene Američke Države, najbliži izraelski saveznik, osudile napade kao „beskrupulozne“. Predsjednik Joe Biden je potvrdio: „Izrael ima pravo da se brani“, ponovivši stavove izraelskih saveznika iz cijelog svijeta.

Tokom narednih sedam sedmica, Izrael je bacio više od 40.000 tona eksploziva na Gazu, ubivši više od 15.000 ljudi, od čega najmanje 6.150 djece, te sa zemljom poravnao cijele četvrti.

Nakon nekoliko neuspjelih izglasavanja rezolucija u UN-u i velikih diplomatskih napora, četverodnevno primirje, koje su dogovorili Hamas i Izrael, konačno je stupilo na snagu 24. novembra, da bi potom bilo produženo još tri dana.

Kako se rat nastavlja na terenu, paralelne borbe se vode razmjenama riječi na svjetskoj sceni.

Da bi se bolje razumjelo kako jezik oblikuje trenutni rat, Al Jazeera je analizirala sve govore i izjave 118 članica UN-a na svim zasjedanjima Vijeća sigurnosti UN-a (UNSC) i Opće skupštine UN-a (UNGA) od 7. oktobra do 15. novembra.

Uz izjave pri UN-u, analizirali smo stotine izjava i govora koje su iznijeli izraelski i palestinski lideri, pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija – kao i osam regionalnih aktera, a to su Egipat, Iran, Jordan, Liban, Katar, Saudijska Arabija, Sirija i Turska.

Pauza ili prekid borbi – ko je šta rekao?

Mnoge države pozvale su na hitni i sveobuhvatni prekid vatre, prekid svih neprijateljstava, dok su se izraelski saveznici zalagali samo za pauzu borbi.

Oni koji su izbjegavali poziv na „prekid vatre“ podražavali su stav Izraela da Hamas ne smije dobiti predah u borbi i da se rat može okončati samo nakon potpunog uništenja ove oružane grupe. Mnoge ove države su pozvale na mir ili političko rješenje, ali nisu koristile termin „prekid vatre“.

Kako navodi UN:

• Prekid vatre je uglavnom definiran kao „prekid svog nasilnog djelovanja nad civilnim stanovništvom“.

Iako nema univerzalne definicije šta podrazumijeva termin „prekid vatre“, on se obično odnosi na formalni dogovor o prekidu borbi i otvara put političkom procesu na de-eskalaciji sukoba, tako što se povuče naoružanje ili se repozicioniraju snage.

• Humanitarna pauza, sa druge strane, je definirana kao „privremeni prekid neprijateljstava samo iz humanitarnih razloga“.

Pauza ili primirje je privremena obustava borbi na dogovoreni period vremena.

Naša analiza je ustanovila kako je većina država (55 posto) konkretno pozivala na „prekid vatre“ u Gazi, dok je 23 posto nacija isticalo važnost privremene obustave neprijateljstava. Preostalih 22 posto nije eksplicitno podržavalo nijednu od ovih opcija.

Većina država koje su pozivale na pauzu su evropske države, uz njih su tu još SAD i Kanada.

Bidenova administracija je tražila „humanitarne pauze“ rata, dok je kategorički odbijala zahtjeve za prekid vatre, barem dok Izrael ne ispuni svoj obavljeni cilj koji je eliminacija Hamasa.

Većina onih koji su pozivali na prekid vatre su na južnoj hemisferi planete, uz izuzetak nekolicine evropskih država kao što su Francuska, Irska, Rusija i Španija.

Francuska je pozivala na humanitarno primirje koje bi dovelo do prekida vatre.

Za Palestince u Gazi, kao što je Tala Herzallah, 21-godišnja studentica Islamskog univerziteta u Gazi, uloga međunarodne zajednice i organizacija poput UN-a u pomaganju da se okonča rat blizu je „nule“.

„Svi međunarodni zakoni se krše i niko ništa ne govori. To je samo slovo na papiru“, kazala je za Al Jazeeru.

Ljude bombardiraju u bolnicama, u školama. No, oni samo to osuđuju. Naša krv je jeftina

od TALA HERZALLAH – STUDENTICA IZ GAZE

Nadalje, poput mnogih Palestinaca, Herzallah ističe kako sukob sa Izraelom traje daleko duže od tragičnih dešavanja 7. oktobra.

„Mi (u Gazi) smo pod opsadom više od 16 godina, uz bol, siromaštvo i nezaposlenost. Svako malo nas bombardiraju.“

Prošlog mjeseca je šef UN-a Antonio Guterres iznio slične izjave poput Herzallah, kazavši kako se ofanziva Hamasa „nije desila u vakuumu“, istakavši višedecenijsku izraelsku okupaciju „koja guši“ i nelegalnu izgradnju naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.

Mnoge države su pozdravile Guterresov „veoma izbalansirani pristup“, javio je Al Jazeerin novinar Gabriel Elizondo iz New Yorka. No, Izrael je bio „bijesan“ i njegovi zvaničnici su tražili ostavku šefa UN-a.

Više od 750.000 Palestinaca je 1948. godine bilo žrtva etničkog čišćenja i progona iz svojih domova koje su izvršile cionističke paravojne snage. Taj masovni egzodus postao je poznat kao „Nakba“, što je arapska riječ za katastrofu.

Još 300.000 Palestinaca je raseljeno nakon Arapsko-izraelskog rata 1967. u kojem je Gaza, zajedno sa Zapadnom obalom i Istočnim Jerusalemom, pala pod izraelsku okupaciju.

A od 2007. godine, nakon što je kontrolu u Gazi preuzeo Hamas, Izrael vrši strogu kontrolu zračnog prostora i teritorijalnih voda Gaze, te ograničava kretanje ljudi i dobara iz i u Pojasa od 365 kvadratnih kilometara.

Kako bi provjerili koje su države spomenule – ili nisu – širi kontekst izraelsko-palestinskog sukoba, potražili smo istaknute ključne riječi kao što su izraelska „okupacija“, izraelska „blokada“ Gaze, izraelska „naselja“ i „dvodržavno rješenje“.

Izraelska okupacija

Termin „okupator“ koristile su 54 država (46 posto) kada su govorile o Izraelu ili nazivale palestinsku teritoriju „okupiranom“, ističući važnost stavljanja aktuelnog rata u Gazi u širi kontekst višedecenijske izraelske okupacije palestinske zemlje.

Sa druge strane, 64 države (54 posto) nije spominjalo u govorima okupaciju. Među njima su mnoge od onih koje nisu spominjale ni prekid vatre, kao što su Australija, Kanada, Njemačka, Indija, Italija, Ukrajina i SAD.

Izraelska blokada Pojasa Gaze

Samo 23 posto država je spomenulo izraelsku 16-godišnju blokadu Pojasa Gaze, koristeći termine kao što su „opsada“ ili „zatvor pod otvorenim nebom“.

Izraelska naselja

Spominjanje naseljenika ili naselja je ograničeno, samo 30 posto država, i to većinom iz južne hemisfere, skretalo je pažnju na to, uprkos što su ta naselja nezakonita prema međunarodnom pravu.

Dvodržavno rješenje

Jedini konsenzus koji je primijećen među članicama UN-a je skoro jednoglasna podrška dvodržavnom rješenju kao načinu postizanja trajnog mira. I Izrael i Palestina su isticali dvodržavno rješenje u svojim govorima.

Spominjanje okupiranog Istočnog Jerusalema, kao glavnog grada buduće palestinske države, pokazuje jednake regionalne podjele. Velika većina evropskih i sjevernoameričkih država to ne spominju, dok skoro sve arapske i muslimanske države spominju. Ukupno gledajući, 35 posto ih spominje, a 65 posto ne.

Kako kaže Mouin Rabbani, jedan od urednika Jadaliyye i povremeni saradnik Centra ratne i humanitrne studije, izbor riječi – rečenih ili ne – pri davanju konteksta sukobu nije naročito nov fenomen, naročito među evropskim i sjevernoameričkim državama.

Rabbani smatra kako su ove nacije nedvosmisleno istakle svoju čvrstu podršku Izraelu, što ih čini „na mnoge načine saučesnicima izraelskog rata“.

„Oni su ključni za nekažnjivost. Izrael ne može to sam sebi odrediti. Nekažnjivost osiguravaju Izraelu njegovi saveznici preko njegovih sponzora u Sjevernoj Americi i Evropi.“

Vijeće sigurnosti UN-a (UNSC) sastalo se osam puta i nije usvojilo četiri rezolucije prije nego je na kraju dogovorilo 15. novembra „produžene humanitarne pauze i koridore“ u Gazi kako bi se omogućile evakuacije i dostava humanitarne pomoći.

Ovo vijeće je najviše tijelo UN-a za donošenje odluka i ima 15 članica, od kojih je pet stalnih i koje mogu blokirati rezolucije koristeći veto, a ostalih 10 država se mijenja. Odluke koje donese Vijeće sigurnosti su pravno obavezujuće za sve 193 članice UN-a.

Nacrt rezolucije 15. novembra je usvojen sa 12 glasova za rezoluciju, dok su Rusija, Velika Britanija i SAD bile suzdržane. U rezoluciji se nije spominjao prekid vatre, kao ni napad Hamasa na Izrael 7. oktobra i izraelski udari i kopnena ofanziva na Gazu.

Prije glasanja je Rusija ponudila amandman na rezoluciju koji je odbijen zbog jezika koji je nagovještavao prekid vatre.

Direktor UN-ove grupe za međunarodne krize Richard Gowan opisuje ovu rezoluciju kao „diplomatsko spašavanje obraza“.

U prethodna četiri glasanja i odbacivanja rezolucija, najviše glasova protiv je imao SAD, a potom Velika Britanija.

Kina, Francuska, Japan, Rusija i Ujedinjeni Arapski Emirati su po jednom glasali protiv neke od rezolucija.

'Namjerno labavi' termini

Međutim, čak i nakon rezolucije od 15. novembra, Izrael je nastavio bombardiranje Pojasa Gaze i tako pokazao kako „labavost javnog diskursa“ omogućava dešavanje raznih stvari na terenu „koje neće promijeniti politika ovakvog diskursa“, ističe dr. Pablo de Orellana, akademik koji se bavi diplomatijom, nacionalizmom i analizom diskursa na Kraljevskom koledžu u Londonu.

„Prekid vatre je namjerno labav termin“, dodaje. „To je interesantno jer ovakva vrsta stvari nije veoma obavezujuća za mnoge države. Krajnje je besmisleno kako se to formulira“.

U svom istraživanju de Orellana provjerava načine kako diplomatski diskurs može utjecati na kreiranje i potvrđivanje znanja o nekoj državi kroz diplomatski tekst gdje su „diplomatski opisi svijeta vitalni dio onoga kako međunarodni akteri prepoznaju jedni druge“.

U slučaju posljednje eskalacije sukoba Izraela i Palestine, de Orellana smatra kako je korištenje riječi poput terorizam „postalo titanski zadatak Vlade Netanyahua da se izbori da svi njegovi saveznici koriste  riječ terorist“ jer Izrael „želi, naravno, opravdati svoju intervenciju“.

„On želi izjednačiti sve Hamasovce i sve Palestince kroz diskurs terorizma kojim se delegitimizira politički akter.“

U analizi Al Jazeere, ustanovili smo kako se u 58 posto govora spominje terorizam, dok ih je 43 posto bez tog termina.

Širenje 'izraelskog prava na samoodbranu'

U obraćanju nakon napada Hamasa na muzički festival 7. oktobra na jugu Izraela, Biden je kazao: „Izrael ima pravo da se brani i da brani svoj narod, tačka.“

Taj stav su mnogi podijelili, mnogi lideri su, među kojima i predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski, istakli kako je „neupitno“ pravo Izraela na samoodbranu.

„Kada se govori o Izraelu i zapadnim državama, oni prikazuju ovaj cijeli rat u kontekstu onoga što nazivaju izraelsko pravo na samoodbranu i sve ostalo potiče iz toga. Tako se o svemu prosuđuje kroz paradigmu izraelskog prava na samoodbranu“, kaže Rabbani za Al Jazeeru.

Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Kanada su 23. oktobra objavile zajedničko saopćenje u kojem se ističe njihova podrška izraelskom „pravu na samoodbranu od terorizma“.

Izrael kao okupaciona sila

Lideri se terete za dvostruke standarde kada stalno potenciraju izraelsko pravo na samoodbranu.

Rabbani govori kako je izraelsko pravo na samoodbraju po sebi sporno jer „prema međunarodnom pravu, okupatorska država ima pravo na odbranu od napada drugih država“.

„Prema Članu 51 Povelje UN-a, pravo na samoodbranu može se koristiti samo protiv drugih država. Ono što je bitnije, da Izrael ratuje protiv, na primjer, Egipta ili Sirije, pored zakona rata, on ne bi imao nikakvu odgovornost prema civilima tih država“, dodaje on.

„U Pojasu Gaze je on okupacijska sila. On ima veoma jasne, obimne i nedvosmislene odgovornosti prema civilima Pojasa Gaze. A to niko ne ističe. A svi slušamo kako Izrael mora koristiti svoje pravo na samoodbranu u skladu sa međunarodnim zakonom. I nikada nam se ne govori šta to znači i ne spominje se koje su njegove obaveze prema civilnom stanovništvu.“

Specijalna izvjestiteljica UN-a Francesca Albanese također je ukazala kako Izrael ne može koristiti argument prava na samoodbranu jer mu „prijeti oružana grupa sa okupiranih teritorija“.

„Čak i fraza 'rat između Gaze i Izraela' je pogrešna jer Gaza nije izdvojeno tijelo, ona je dio okupirane teritorije“, istakla je ona tokom obraćanja novinarima u australskoj Canberri.

Priča o 'borbi za opstanak'

„Borimo se protiv ljudskih životinja“, kazao je izraelski ministar odbrane Yoav Gallant kada je objavio „potpunu opsadu“ Gaze 9. oktobra, dva dana nakon iznenadnog napada Hamasa na Izrael.

Nešto manje od tri sedmice kasnije, Netanyahu je govorio na konferenciji za medije gdje su bili i Galant, te ministar Benny Gantz gdje je spomenuo Amaleke – opisane u jevrejskoj Bibliji kao nacija koja progoni Izraelce.

„'Moraš se sjetiti šta su ti Amaleci uradili', kaže naša svet Biblija. U Samuelovoj knjizi, 15 poglavlje, treći stih. 'Sada idi i udari Amaleka, i u potpunosti uništi sve što imaju i nemoj ih poštedjeti'“, kazao je Netanyahu.

Provokativni jezik koriste širom izraelskog kabineta, kao i lideri Hamasa, gdje podržava potpaljivo djelovanje na terenu, izraelski vojni glasnogovornik Daniel Hagari 10. oktobra rekao kako je „naglasak na nanošenju štete, a ne na preciznosti“.

De Orellana opisuje navedeni način govora kao oblik borbe za preživljavanje.

„Jezik (sada) tjera svakoga na izbor. A to je veoma jasan binarni izbor čiji opstanak podržavate. To je veoma ekstremno i veoma etno-nacionalistički. On ne govori o pravima Palestinaca uopće, u biti od njih pravi barbare“.

De Orellana tvrdi kako govori Netanyahua, a naročito jezik o borbi protiv „barbara“ pokazuje set ideja ekstremne desnice gdje „oni apsolutno vjeruju u ovaj sukob civilizacija“.

Vlada Izraela se smatra najekstremnije desnom u historiji države, u kojoj mnogi ministri odbacuju dvodržavno rješenje.

De Orellana također navodi kako je i Hamasov jezik jednako „užasavajući“ jer „kada odgovarate na etnički nacionalizam drugom salvom etničkog nacionalizma“ gdje obje strane vjeruju u „etničku borbu za preživljavanje“ sve se može „podvući kao 'ako ti preživiš, ja moram umrijeti'“.

Od početka najnovijeg rata Izraela i Gaze, svijet se generalno podijelio u tri tabora – države bliske Izraelu, one koje su neutralne i države koje brane Palestinu.

Države, kao što je SAD, iskazuju čvrstu podršku Izraelu kojem se izdvaja više od 14,5 milijardi dolara vojne pomoći. Historijski gledano, SAD je uvijek na strani Izraela, podržavajući njegovu regionalnu vojnu hegemoniju u sklopu američke bliskoistočne politike. Sa druge strane, brojne države su iskoristile svoje glasačke ovlasti na UN-u da podrže Palestinu.

U Općoj skupštini UN-a su predstavnici 193 države članice i najreprezentativnije je tijelo UN-ovog sistema. Svaka država članica ima jednako važan glas kada se glasa o rezolucijama.

Kako je vaša država glasala o Gazi?

Opća skupština je 27. oktobra usvojila rezoluciju kojom se poziva na „hitno i održivo“ humanitarno primirje i obustavu borbi, te osuđuju „svi činovi nasilja nad palestinskim i izraelskim civilima“.

Ukupno je

• 121 država glasala za rezoluciju
• 14 država je bilo protiv, među kojima su Izrael i SAD
• 44 države su bile suzdržane. Među suzdržanima bila je Kanada koja je predložila amandman kojim bi se direktnije osudio Hamas za njegov „teroristički“ napad na Izrael 7. oktobra i zahtijevalo hitno oslobađanje talaca koje je zarobila ova grupa.

Države koje priznaju Izrael i Palestinu

Zaključno sa novembrom 2023. godine, 163 države članice UN-a (od 193) priznaju Izrael kao državu, dok 138 njih priznaje državu Palestinu.

Države koje razmatraju svoje odnose sa Izraelom

Od početka rata Izraela i Gaze, nekoliko država je razmatralo svoje diplomatske odnose sa Izraelom i sve više kritiziralo bombašku kampanju režima u Gazi, te neselektivne prakse na okupiranoj Zapadnoj Obali.

Bolivija, Belize i Južnoafrička Republika su prekinuli diplomatske veze sa Izraelom, dok su svoje predstavnike povukli Bahrein, Čad, Čile, Kolumbija, Honduras, Jordan i Turska.

Širom svijeta organizirani su protest i stotine hiljada ljudi okupile su se na propalestinskim i proizraelskim marševima.

Od 7. oktobra do 24. novembra je održan 8.371 skup podrške u više od 118 država i teritorija svijeta, pokazuju podaci nevladine organizacije ACLED koja se bavi prikupljanjem podataka sa mjesta sukoba.

Ogromna većina protesta u navedenom periodu, više od 7.283 (87 posto) bili su propalestinski, dok ih je 10 posto (više od 845) bilo proizraelskog karaktera. Ostala tri posto, odnosno približno 243 skupa, bili su neutralni, sa pozivima na mir.

Približno 3.934 ovih demonstracija je održano na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi (MENA), najmanje 1.591 u Sjevernoj Americi i više od 1.676 u Evropi. Države u kojima je najviše demonstracija održano su SAD (1.330), Jemen (838), Maroko (638), Turska (575) i Iran (572).

Propalestinske pristalice su imali skupove u brojnim velikim gradovima kao što su London, New York, Istanbul, Aman, Santiago i Tokio, uzvikujući „Slobodna Palestina“, „Prestanite bombardirati Gazu“ i pozivajući na „Prekid vatre odmah“, što je kasnije postala karakteristična fraza sa aktuelni sukob.

Najveći propalestinski skup ikada u Velikoj Britaniji održan je 11. novembra kada je lokalna policija objavila da je bilo približno 300.000 učesnika, dok organizatori tvrde da ih je bilo blizu 800.000.

Kako rat Izraela i Hamasa ulazi u svoju osmu sedmicu, malo je vjerovatno da će se ublažiti i umanjiti protesti protiv izraelskog bombardiranja Gaze.

---

Napisali: Hanna Duggal i Usaid Siddiqui

Prikupljanje i analiziranje podataka: Owais Arshad, Shakeeb Asrar, Anson Zhang i Yara Algosaibi

Dizajn: Konstantinos Antonopoulos

Uredio: Mohammed Haddad

Prijevod i adaptacija: Ibrahim Sofić i Dženan Smajić