Čudna su sudbonosna znamenja. Istovremo su zloćutna, poučno-čudnovato simbolična, a bez pravog odgovora za svakog znatiželjnog smrtnika. Razmišljam, zašto odlaze mudraci, intelektualci, baš u vremenu kada prerušene slatkoriječive lopuže kradu vrijeme za odluke. Možda je i akademiku Muhamedu Filipoviću bio određen put od Boga, a on ga je kao i svaki drugi čovjek slijedio. Ko'zna možda je i odlazak profesora u vrijeme ozbiljne pometnje zbog korona virusa, znak. On je preminuo krajem februra ove godine, Zdravko Grebo krajem januara prošle godine. Koencidencija odlaska emeritusa? I neko meni rodbinski blizak je otišao iznenada, bez pozdrava krajem jednog ljetnog mjeseca. Vjerovatno s razlogom su mi danas čudnovato pomiješanja osjećanja. Jedan je prema meni bio kao otac, podržavao me je u pisanju, a da nije imao nikakve titule.
A, profesoru Grebi sam se divila zbog jednostavnosti i buntovništva, mada ga nisam lično nikada upoznala. Tako je sa TV-ekrana na mene djelovao, profesora Filipovića sam redovno susretala kao studentica.
I nekako, iskreno znao je i isprovocirati, a istovremeno podsvjesno motivirati studente i studentkinje. Vjerovatno, zato što je ostajao neumoljiv do kraja u svojim besjedama. To su osobine Lava. Karakterno Zdravko i Filipović su dva svijeta različita. Ljuti me, što ih više nema. Jer, baš sada obojica bosansko-hercegovačkom građanstvu bi nešto umno, duhovito kazali. Otišli su bez pozdrava i Banjalučanin i Mostarac. Otišli su ljudi koji su govorili, dok su drugi šutjeli…
Kažu da velikani odlaze tiho, neprimjetno
U ovom blogu nije mi ni namjera da spominjem njihove biografije. Jer, o tome govore njihova ostavljena djela, monografije, novinski članci, video-snimci, radio-zapisi. Bili su intelektualci-aktivisti koji su otvoreno govorili o svemu onome što nije valjalo. Bez straha od nečijih optužbi i ružnog dobacivanja i bespotrebnog komentarisanja. Bili su ljudi koji su imali i snage i vjere u bolju budućnost, uprkos problemima ili društvenim okolnostima. Njihova srca su se radovala i svojim i tuđim dobrim prilikama. I nekako svi smo mislili da će još živjeti i da će još dugo govoriti.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
O, kako smo se većinski u tome prevarili. Bez reakcije su nas ostavili. Otišli su kao što velikani i odlaze, tiho, neprimjetno, graciozno. Gospodski su mirno zaspali i oslobodili se. Iza sebe su ostavilii trag nepokolebljive hrabrosti. Bude mi sjećanja sa nekim svojim iskrenim odgovorima u inervjuima. Ko’ još može da zaboravi onaj Grebin odgovor: „
E, sad, da li malo kupujem simpatije govoreći da sam Mostarac, zaista ne znam. Ja, moj Mostar nosim u genima. Nakon četrdest i više godina ja jesam Sarajlija. Moj problem sa Sarajevom jeste u tome da u javnim oblastima – mediji, kultura, univerzitet, sport – Sarajevo ne trpi nešto što bi se zvalo zajednički cilj i zajednički duh. No, volim Sarajevo i kad god imam priliku da javno zagovaram Sarajevo ja to činim i činit ću. Ali, smijem li reći: da sam ga zavolio – nisam.”
Nakon ove izjave mi je postao draži i zbog karizmatičnog šarma, ali i iskrenosti. Jer, svi oni koji su rođeni u Sarajevu, a porijeklo po roditeljima, dedama im je hercegovačko, vrlo dobro mogu da razumiju o čemu je profesor Grebo govorio. On je bio i Hercegovac i Bosanac.
Enigma od filozofa
Čovjek, koji ne bježi od onoga što osjeća. A, akademika Filipovića se sjećam zbog jednog savjeta:
“Kada hodate ne spuštajte glavu, podignite je, jer vi ste tog soja.”
Bio je i ostao enigma od filozofa. Mislim da je dobro znao igre velikih. Koga je htio očinski bi posavjetovao i upozorio. Znam i sada kada ga više nema, da ni u snu ne bi dozvolio da Bosna i Hercegovina bude uništena od mrzitelja. Jer, on nije bio osoba koja bi slegnula ramena, kada ne treba.
Zdravko Grebo, Muhamed Filipović su bili intelektualci koji su govorili, dok su drugi šutjeli. Mi bi ih sada rado čuli, šta bi nam poručili uoči Dana nezavisnosti, ali na žalost više nema odgovora ni od emeritusa, ni akademika. Oni bi se nasmijali i onima što se boje jednog korona virusa.
Rahmet i pokoj duši njima, našim dragim i Bosancima i Hercegovcima.
Izvor: Al Jazeera