Favelizacija i gentrifikacija – sociološki ili tržišni trend?

Promjena socio-ekonomskog stanja društva, kao posljedica raznovrsnih stresnih situacija, dovodi i do promjena određenog prostora. Ratovi, tranzicije, ekonomske krize, COVID i zemljotresi su etablirali pojam gentrifikacije širom svijeta, a sve prisutniji je i u našoj regiji.

U pitanju je proces promjene susjedstva ekonomskim ulaganjem u historijski deinvestiranom prostoru putem ulaganja u nekretnine i useljenja novih stanovnika s višim dohotkom, kao i demografske promjene, ne samo u smislu nivoa dohotka, već i u promjenama na obrazovnoj ili rasnoj strukturi stanovnika.

“Gentrifikacija postaje sve prisutnija u svakom kutku svijeta i naziva se globalnom, čak planetarnom. Deseci megapolisa u nerazvijenim zemljama se ‘pune’ i naseljavaju najsiromašnijim slojevima stanovnika, koje iz siromašnih ruralnih dijelova naseljavaju gradove. Ali, prvenstveno ostaju u rubnim i perifernim dijelovima, takozvanim slumovima i favelama, koje najšešće nikad ne napuste i stoga nikad ne postaju pravim građanima gradova. No, to je jedan od vodećih urbanizacijskih i svjetskih problema koji eskaliraju rastom urbanog stanovništva i fenomena urbanog siromaštva. Iz toga zatim dolazi do sve češćih pojava negativnih socio-prostornih procesa, kao što su favelizacija, gentrifikacija, polarizacija, pauperizacija (osiromašenje), dualni gradovi, utvrđeni (gated) gradovi…”, kaže Anđelina Svirčić Gotovac sa Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Povratak ‘formalnom ruralizmu’

Jasno je da su procesi doseljavanja u gradove doveli do jednog problema i da bi odgovor mogao probleme uduplati. Radnička naselja su već postala prošlost i na njihovim mjestima su novi objekti, a sadašnji trend ili potreba postavlja se kao idila mirnog porodičnog života s vlastitom kućom u predgrađu. Imućniji dio stanovništva i u ovome slučaju prednjači procesima koji dovode do “urban blighta”, sa sve manjim brojem stanovnika u gradskoj jezgri, a selo to više nije.

“Već dulje vrijeme pratim kako rastu cijene onoga što zovemo ‘countryside’. Na našem jeziku to je kao selo, ali sela više nema, urbanizacije 20. stoljeća potpuno su promijenile način poljoprivredne proizvodnje, kontrolu resursa, ruda, šuma, voda, mora i onoga što možemo nazvati ‘starom prirodom’. Cijene parcela u Istri, na otocima hrvatskog Primorja i Dalmacije vrtoglavo rastu, takva će se praksa sigurno sada pojaviti i u Bosni, Srbiji i Sloveniji, gdje se u okolici Bleda već ne može naći parcela. Ljudi naprosto traže povratak nečemu čega objektivno nema, traže duh mjesta i prostor koji su nedovršene modernizacije ostavile po strani, zanemarile. To može biti jako opasno u smislu da se vraćamo nekom formalnom ruralizmu, novom-primitivizmu, kojeg ste vi u Bosni i Hercegovini davno anticipirali krajem 80-ih godina. Zapravo nam prijeti potpuna urbanizacija planeta i gentrifikacija ruralnih područja i novog sela”, poručuje Idis Turato, arhitekta i profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Ovu pojavu smatra možebitnom prijetnjom za eko-sistem, proizvodnju hrane i održivost društva kakvog smo poznavali, iako se to kosi s njegovom profesijom.

“Arhitekti, nažalost, u zadnje vrijeme ne misle baš puno, oni jednostavno samo rade. Jeftino im platite projekt za selo ili grad i arhitekt je u većini slučajeva poslušan, pokoran i umiren. Ja pokušavam drugačije shvaćati struku… Za posljedicu ćete imati novi val potpunog infrastrukturnog opremanja ‘sela’ svim potrebnim dobrobitima i datostima modernog svijeta. To su infrastruktura prometa, komunikacije, grijanja, hlađenja, smart-instalacije, potpuna digitalizacija svega, svih i svakoga. Istovremeno se komfora, sigurnosti i udobnosti na koju su svi stanovnici gradova na planeti navikli kroz proizvode masovne potrošnje neće htjeti tako lako odreći”, upozorava Turato.

‘Vraćanje vjere u urbano’

Slovenija i Hrvatska se već duži period suočavaju s ovim vidom promjene. Sjetimo se glasnih negodovanja za projekte apartmanizacije, betoniranja morske obale. No, i zemlje u unutrašnjosti sada imaju projekte zatvorenih naselja te sve veću ekspanziju gradnje na planinama, obalama jezera, pa i zaštičenim područjima. S tim da se ne upotrebljava uvijek pravi termin za tu pojavu.

“Zbrojite samo sve postojeće stare kuće, vikendice, sve parcele u gradićima, selima, zaselcima, poljoprivrednim gospodarstvima na Jadranskoj obali i u zaleđu, prođite kroz Hercegovinu, Crnu Goru, preko Srbije, sve do Makedonije, Grčke i njezinih otoka. Dobit ćete jednu neprekinutu mrežu, totalnu urbanizaciju, potpunu infrastrukturnu opremljenost, wi-fi i 5G dostupnost, koja će se pružati gotovo beskonačno po cijelom planetu. Brojke su evidentne, svugdje gdje čovjek može doći izvan grada u selo postat će prostor migracija, roba, usluga, energije, informacija, medija, ljudi i životinja. Iz ovog razloga potrebno je što prije vratiti vjeru u urbano, vjeru u grad. To nam je, valjda, jasno“, kaže Turato.

A šta danas nudi grad? Ekonomski stresovi i krize izazivaju netrpeljivost među socijalnim grupama. Pa pandemija i zemljotresi. Susreti po višespratnicama i liftovima, strah, panika i nehtijenje da se sretnemo, vidimo i budemo viđeni.

“Sada nove, preuređene i skuplje dijelove grada, što uzrokuje rast cijena nekretnina na tržištu, naseljava elitnija klasa, jer se u tim dijelovima grade ekskluzivniji rezidencijalni i komercijalni sadržaji. Nositelji investicija su najčešće privatni investitori, koji su u suglasnosti s gradskom politikom, koja na taj način ‘lakše rješava problem obnove gradova’. No, time se zapostavljaju pravi urbani problemi današnjih gradova. Da je stanovanje prvenstveno priuštivo, pristojno i mješovito. Također i pravo pripadanja svih građana gradu (pravo na grad), jer se ovim putem pokazuju sve više socijalne razlike i dovodi do polariziranosti društva (bogati-siromašni) te produbljuje proces socijalne segregacije. U osnovi se stoga gentrifikaciju ne može smatrati samo ekonomskim procesom, već prvenstveno socijalnim, s brojnim implikacijama na prostor gradova i kritičari najčešće navode da da su one u većini negativne”, poručuje Svirčić Gotovac.

Novi koncept življenja

Dodaje kako se primjećuju trendovi da mlađe i obrazovanije stanovništvo sve češće odlučuje za odlazak na selo. Ali, to ne vidi kao suburbanizaciju, nego više dijelom novijeg i poželjnijeg koncepta življenja, koji su odlike najrazvijenijih dijelova svijeta. Ipak, procjenjuje da značajnije i brže širenje na ovom podneblju priječe naslijeđeni socio-prostorni problemi i posebno demografski trendovi, i to oni negativni (egzodus, depopulacija, senilizacija…)

Međutim, riječki arhitekta nudi pesimistične prognoze, na osnovu upravo zapadnoevropskih primjera i volje tržišta. Između redova upozoravajući na sužavanje životnog prostora u najširem smislu tog pojma.

“Razvoj post-pandemijskog turizma, koji će snažno eksplodirati sredinom ove godine, preferirat će fluidni, disperzivni turizam, kojeg smo već mogli vidjeti posljednjih godina u Toscani, Provansi, u austrijskim i švicarskim selima. To će za posljedicu imati vrtoglavo dizanje cijena sela, seoskog, šumskog i prirodnog okoliša, koji će podignuti cijene i nekretninski biznis iz grada preseliti izvan njega. Jednostavno, na selo će moći samo onaj koji može to platiti. Živjet ćemo u kućama koje će izgledati kao da su iz prošlog vremena, bit će građene od ‘kao prirodnih’ materijala, a hranu i piće ćemo kupovati i dalje u marketima koji nemaju veze s autohtonom poljoprivredom, ali će eko-proizvodnja, zaštita okoliša i očuvanje energije biti samo povod za povećanje cijena i daljnju potrošnju. Vrlo jednostavno…” zaključuje Idis Turato.

Stoga bi gentrifikacija i njene posljedice mogle biti sve češća tema u najširoj javnosti, jer živjeti se negdje mora. I pritome još nešto jesti…