Januara 27. 1945. godine oslobođen je Auschwitz-Birkenau, najveći koncentracioni logor iz perioda Drugog svjetskog rata. U ovom logoru smrti se pretpostavlja da je ubijeno više miliona ljudi. Stravični broj od tri miliona ubijenih u svom prvom iskazu u toku Nirnberškog procesa naveo je zloglasni Rudolf Hes, zapovjednik Auschwitza.
Poznato je je da su 90 posto ubijenih u ovom logoru bili Jevreji. Mnogi od onih koji su tamo stradali bili su i naši sunarodnjaci – većinom bosanski Jevreji. Auschwitz je oslobođen od Crvene Armije, a među rijetkim koji su uspjeli dočekati to oslobođenje bila je i naša sugrađanka Greta Ferušić.
„Ja sam oslobođena tamo. Prvo nam je bilo da idemo u te magacine da bi se obukli, tražili smo hranu i to. Počeli su ljudi migoljti, hodati, neko sa manje, neko sa više snage, a bogami se na putu videlo leševa koje su još na onom povlačenju poubijali Nemci. Sneg je bio i tu su leševi ležali.“
Ovako je Greta Ferušić, na 50. godišnjicu od oslobođenja Auschwitza, u Sarajevu 1995. godine opisala svoja sjećanja na taj dan!
Nažalost, 25. januara 2022. godine, samo dva dana prije ovogodišnjeg Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, Greta Ferušić nas je napustila u 97. godini svog života. Umrla je u Sarajevu, u gradu u kome je provela najveći dio svog života.
Rođena je 26. juna 1924. godine u Novom Sadu. Iz Novog Sada, 1944. godine, Greta Weinfield, zajedno sa cijelom svojom familijom odvedena je u Auschwitz. Na sreću, u dokumentarnom filmu Greta, kao i u još nekoliko novinskih i filmskih zapisa, dokumentirana je ova jedinstvena priča ove po mnogo čemu jedinstvene i posebne žene.
Nažalost, od cijele familije Weinfield, Greta je bila jedina koja je preživjela strahote zloglasnog logora. Po izlasku iz logora, odlučna da se okrene ka budućnosti, u decembru 1945. upisuje se na studij arhitekture u Beogradu. Na prvom ispitnom roku od 440 studenata prijavilo se njih 40 od koji su samo njih 10 položili ispit iz matematike. Jedna od njih bila je Greta. Tokom studija upoznat će kolegu Seida Ferušića, njenog budućeg supruga. Vjenčali su se 1952. godine, te odlaze u Sarajevo gdje Greta počinje raditi kao asistentica na Arhitektonskom fakultetu. Kao stipendista Francuske vlade jedno vrijeme provest će u Parizu odakle se vraća u Sarajevo gdje je 1970. prvo izabrana za prodekanesu, a od 1972. do 1975. godine i za dekanesu Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu.
Dijelila sudbinu Sarajlija pod opsadom
Njena uspješna akademska karijera, kao i općenito veliki društveni angažman i doprinos, čini se da će pomalo ostati u sjeni jedne njene neobične i apsolutno fascninantne odluke koju će Greta donijeti 1992. godine!
Nešto manje od 50 godina nakon što je oslobođena iz Auschwitza, kao jedina od onih Sarajki i Sarajlija koji su također preživjeli strahote logora smrti, Greta je odlučila ostati u gradu pod opsadom!
Objašnjavajući svoj motiv za ostanak u Sarajevu, Greta u tome nije vidjela nikakav herojski čin. Pragmatična, kakva je znala biti, objasnila je to da ona i njena porodica svoj dom u Novom Sadu ni onda nisu napustili svojevoljno.
„Od prvog momenta kada sam videla da svet polazi, a bilo je tu i organizovanih odlazaka, odlučila sam, zajedno sa svojim mužem, da mi nećemo ići nikuda. Zašto nećemo ići nikuda? Prvo i prvo, ja pripadam ovom gradu i mislila sam šta bude sa ovim ostalim svetom neka bude i samnom. Drugo, jedanput sam napustila svoju kuću, ali bila sam primorana da je napustim. Ja sam osećala da je svojevoljno neću nikada napustiti. Ono što će biti sudbina grada i njegovih stanovnika koji ostaju neka bude i moja sudbina. Tako sam se ja čvrsto odlučila da ostanem u Sarajevu.“
Malo je ljudi znalo da je i suprug gospođe Grete, prof. Seid Ferušić, također preživio nacističke logore.
Greta je 1997. godine istakla jednu, njoj posebno bolnu činjenicu, a koja se ticala vremena u kome je sa ostalim građankama i građanima Sarajeva dijelila sudbinu grada pod opsadom.
„U doba onog svetskog rata cela je Evropa gorila, pa ako sam i ja gorila zajedno sa Evropom, to je bio drugi osjećaj nego ovaj, da mi ovdje budemo tako maltretirani, a da već na sto kilometara, možda i manje, vazdušnog odstojanja, ljudi žive normalnim životom, bez ikakvog uticaja rata. Niti čak obraćaju pažnju na ono što se ovdje događa.“
‘Nikad više’ – obećanje koje nije ispunjeno
O istoj stvari govorila je i 1995. godine u prostorijama Festivala MESS gdje sam potpuno fasciniran njenom snagom slušao njenu nevjerovatnu životnu priču.
„Onda je svet povikao ‘Nikad više’, a danas smo svedoci da se to ponavlja i to baš nažalost ovdje kod nas jer danas su žrtve, ne može se kazati tako organizovanih logora, ali nečega što je možda još surovije jer se izvodi na primitivniji način. Ono je bilo tehnički usavršeno da tako kažem, a ovo je prepušteno zlobi i okrutnosti svakog pojedinaca tako da imamo danas u Bosni događaje i stradanja ljudi opet samo zato što su određene narodnosti bez ikakve druge krivice.“
Podsjetimo još jednom da su upravo u Auschwitzu, prilikom obilježavanja prve godišnjice od oslobođenja logora, visoki političari velikih svjetskih sila poručivali: “Nikad više”. Obećanje nije ispunjeno pa je tako, isto kao što je i počelo, 20. stoljeće završilo genocidom u Bosni i Ruandi.
Takvi događaji očigledno su ohrabrili radikalnu desnicu širom Evrope i svijeta, pa danas svakodnevno gledamo slike destrukcije širom svijeta. Ponovo, i u Evropi, slušamo priče u kojima se potiče mržnja prema drugačijim… Nepoučeni historijskim iskustvom drugih, osiljene sile koje nisu u stanju vlastitim stanovnicima osigurati ni osnovne elemente dostojanstvenog života, prijete novim ratovima.
Oni koji bi se trebali suprotstaviti očigledno da također nisu uzeli pouke iz historije te preblago i nemušto pokušavaju pronaći odgovor pred sve bjesnijim glasovima neprijatelja zdravog razuma.
Stoga, podsjetimo se još jednom toga da današnji datum, kao i život Grete Ferušić, podsjeća na jednu bitnu spoznaju iz perioda velike pobjede nad fašizmom i nacizmom. Ta spoznaja nas uči da se sa svim takvim širiteljima mržnje, legitimnim i nelegitimnim, sa svim onima koji mrze druge i drugačije samo zbog njihovog imena – NE PREGOVARA.
Oni se procesuiraju i kažnjavaju jer to je jedini komadić pravde za sve one koji su zbog njih, kao i zbog pasivnosti tzv. civiliziranog svijeta, iskusili baš tu gorčinu mržnje na svojoj koži, ni krivi ni dužni.